Job 37

1I od toga drkće srce moje, i otskače sa svojega mjesta. 2Slušajte dobro gromovni glas njegov i govor što izlazi iz usta njegovijeh. 3Pod sva nebesa pušta ga, i svjetlost svoju do krajeva zemaljskih.

4Za njom riče grom, grmi glasom veličanstva svojega, niti što odgađa kad se čuje glas njegov. 5Divno Bog grmi glasom svojim, čini stvari velike, da ih ne možemo razumjeti. 6Govori snijegu: padni na zemlju; i daždu sitnome i daždu silnome.

7Zapečaćava ruku svakom čovjeku, da pozna sve poslenike svoje. 8Tada zvijer ulazi u jamu, i ostaje na svojoj loži. 9S juga dolazi oluja, i sa sjevera zima.

10Od dihanja Božijega postaje led, i široke vode stiskuju se. 11I da se natapa zemlja, natjeruje oblak, i rasipa oblak svjetlošću svojom.

12I on se obrće i tamo i amo po volji njegovoj da čini sve što mu zapovjedi po vasiljenoj. 13Čini da se nađe ili za kar ili za zemlju ili za dobročinstvo.

14Čuj to, Jove, stani i gledaj čudesa Božija. 15Znaš li kako ih Bog uređuje i kako sija svjetlošću iz oblaka svojega?

16Znaš li kako vise oblaci? Znaš li čudesa onoga koji je savršen u svakom znanju? 17Kako ti se haljine ugriju kad umiri zemlju od juga?

18Jesi li ti s njim razapinjao nebesa, koja stoje tvrdo kao saliveno ogledalo? 19Nauči nas šta ćemo mu reći; ne možemo od tame govoriti po redu. 20Hoće li mu ko pripovjediti što bih ja govorio? Ako li bi ko govorio, zaista, bio bih proždrt.

21Ali sada ne mogu ljudi gledati u svjetlost kad sjaje na nebu, pošto vjetar prođe i očisti ga; 22Sa sjevera dolazi kao zlato; ali je u Bogu strašnija slava.

23Svemoguć je, ne možemo ga stignuti; velike je sile, ali sudom i velikom pravdom nikoga ne muči. Zato ga se boje ljudi: ne može ga vidjeti nikakav mudarac.

24